Stara kuća priča svoju priču

Nikoga nema. Šutnja se raskomotila između zidova. Stoji stara kuća u kojoj se mamti rodila, odhranila i svoju mladost u kući najljepše dane provela. Stara kuća čini se bespomoćna pogleda. A nekad? Nekad je bila topli dom, puna života, radosti, nade… Trudilo se, živjelo s žuljevima na rukama, molilo Bogu i pjevalo.

Kamen po kamen, sagradile su je vrijedne ruke . Što smo stariji, sve češće obilazimo stare kuće gdje smo se rodili, pa makar, na kratko se vratimo.

Svaki kutak stare kuće svjedoči o nekom davnom životu. Mislim da razumijemo njezinu priču, njezinu samoću, ako je uopće moguće razumjeti tu nijemu priču dok stojimo zagledani u vječnost, nadahnut prošlošću.