Stara bosanska kuća i avlija

Sjećate li se možda starih kuća i avlija popločanih riječnim bijelim i šarenim kamenjem? Avlije su se blještale od kamena i budile život zelenilom od trave koja je izbijala između tih kamenih ploha Na sredini avlije je bio ahar, a nekako sa strane natkriveni hambar.

Za Bošnjaka je avlija oduvijek predstavljala zasebnost i baskaluk i u avliju se moglo ući samo sa dozvolom domaćina. U avliju su ulazili pozvani i birani prijatelji i komšije.
U bosanskoj avliji je vladao red i čistoća a obavezno se pila kahva na klupi pod grožđem i služilo se slatkim od tunja koje su rasle opet u toj avliji..

Cijela avlija je bila opasana tarabom. U tu avliju se ulazilo na mala i velika vrata. Na mala su ulazili i izlazili domaćini i gosti a na velika konjska ili volovska zaprega. Helem, u tim takvim avlijama postojalo je jedno mjesto pod grožđem ili kakvom šljivom gdje se u primaljeće ili ljeto, sjedilo u lijepim prilikama.
Muškarci bi na selu bili zabavljeni poslom na njivi a kone-žene bi se često dovikivale na kahvu koristeći pauzu, pripravljajući hranu i pite svojim muževima i ukućanima u njivi.

Avlija je dugo bila ogledalo domaćina i domaćice. Kada bi pridošlica posjećivao nekoga, prvo bi zavirio u avliju. Ako je avlija odisala svježinom, mirom i čistoćom, to je bio znak da su domaćini birli i čestiti ljudi. Nema više onih avlija sa 101 zasađenim cvijetom u avlijskom vrtu.
Malo je ahara, mutvaka, sebilja i zembilja.

Današnje avlije su obično odgrađene ili zagrađene mazijom i zakapijane sivilom kamena i željeza. Sva moderna avlijska i kućna arhitektura svojim izgledom više odbija nego privlači, kao da hoće da poruči potencijalnim posjetiocima, odbij, nisi poželjan.

Ipak se ponegdje još nađe neko ko voli društvo, sijelo pred kućom, druženje i ne odbija putnika, namjernika iz svoje avlije.
Evo ovako su se nekada družile naše nane,kone,komšije nadamo se da ćemo na mlađe generacije prenijeti da nastave i da avlije budu širom otvorene.

Nijaz Salkić