Gdje su nestali heroji?
Heroji ulice? Fudbalski junaci? Heroji iz zavičaja? Dječiji heroji u koje se zagledamo kao u izlog sa igračkama? Gdje su ljudske gromade koji pojavom prevazilaze fizičku zapreminu tijela? Jesu li stvarno tu ili su nestali pod lavinom polotrona i šupaka?! Je li biti heroj podrazumijeva da budeš uvlakač i stranačka pudlica?
Lično, pamtim heroje koji su se svojom neustrašivošću izdvajali od običnog puka. A puk ih je volio. Neki manje, neki više. Neki su ih mrzili zato što heroji nisu pitali za mišljenje da postanu heroji niti su tražili savjet. Odlučili su da urade ono što je potrebno gdje su drugi ustuknuli pred strahom. Činili su ono što su smatrali da je ispravno i postali obožavani. Neke heroje možda nećemo nikada upoznati niti čuti za njih. Skrivaju se pod maskama jer ne mogu izdržati svjetlo reflektora.
Možda je predodređeno da svi budemo heroji u svojim mikrosvjetovima. U porodicama, da budemo heroji za svoju djecu. Na faksu, za svoje kolege. Na ulici, za starije i iznemogle. A možda smo i ljuti na heroje jer se ne možemo nositi sa bremenom herojstva i ljubomorno štitimo svoj svijet kukavičluka. A postoji šansa da smo duboko ubijeđeni da su tuđi životi bolji od naših pa brže-bolje, pod sljepilom egoizma spašavamo svoj svijet trpajući u njega nepotrebnosti i viškove. Spremni smo izgubiti sve, po cijenu vlastitog dobra, samo kako bi pokazali da pobjeđujemo. A u suštini naše pobjede su toliko mizerne i nebitne, samo su nama dovoljne da bi hranili ego pokolebane ličnosti.
Sada su nam bitni ratni heroji. I jesu bitni. Ali upravo ti ratni heroji su prinjeli žrtvu vlastitog života kako bi mi danas slavili život, a ne smrt. Izgubljene heroje koji su dali živote raznosimo okolo kao poštu pokazivajući kako i mi imamo heroje i spremni smo uništiti spokoj preminulog kako bi nanovo pokazali pobjedu našeg mikrosvijeta. Moji mrtvi su bolji i sjajniji od tvojih mrtvih – ‘ta će tvoja smrt?! To nije način da odaš poštovanje ljudima koji nisu tu, a dali su život upravo za tvoju slobodu. Mi njima dugujemo mnogo toga. Dugujemo im da budemo najbolji sportisti, muzičari i prvrednici. Dugujemo da budemo bolji ljudi jer su ga ostavili ljudima, a ne gubavcima koji će u nedostatku argumenata posezati za tuđom smrću kako bi opravdali vlastite neuspjehe.
Kukavičji trend
Kukavica ima na sve strane. Uvijek aktuelan primjer: Odeš na dženazu (ne znam kako je na sahranama) a ljudi samo što janje ne okrenu. Teferič u šesn'est. Smijeh je redovan kao i sudar sa nekim koga nisu sreli godinama pa je red da se ispričaju. Ni manje ni više govore o šokovima koje su proživljavali u tom periodu.
