Od socijalizma do populizma i natrag

Kao da obučavate majmuna-pomagača da koristi mesarski nož – to je ono što klika iz Economista misli o pozivima na demokratizaciju ekonomije. Na pozadini takvih bojazni, pristojni liberali s obje strane Atlantika koristili su se “populističkom” oznakom kako bi zamaglili liniju između Sandersa i Corbyna s jedne strane, koji obećavaju “nemoguće” idealističkoj djeci, te Trumpa i Salvinija s druge strane, koji podstiču ksenofobiju u političke svrhe.

Međutim, u Sjedinjenim Državama socijalizam i populizam dobrim su dijelom zajedničkog porijekla. Socijalistička politika, na kraju krajeva, oduvijek se zalagala za pro-narodnu politiku, izgrađenu ne samo oko interesa manualnih radnika (koji su manjina čak i u industrijaliziranim zemljama), već i oko puno šireg bloka – poljoprivrednika, siromašnih, umirovljenika, marginaliziranih skupina, i progresivnije nastrojenih pripadnika srednje klase.

Do ove spoznaja nije došlo odjednom. Njemački radnički pokret, barem onako kako je predstavljen Gotskim programom iz 1875. obojen je pogledima ranog socijalista Ferdinanda Lassallea. “Emancipacija rada mora biti djelo radničke klase”, piše u tom utemeljiteljskom socijaldemokratskom dokumentu, “nasuprot koje su sve druge klase samo reakcionarno tijelo.” Pišući u to vrijeme, Marx je potpuno odbacio implikacije da su druge potlačene klase reakcionarne ili da su se njihovi interesi nužno suprotstavljali interesima radnika.

Štoviše, upotreba narodnjačkih narativa za stvaranje koalicija pod vodstvom radničke klase bila je u središtu socijalističke politike posljednjih 150 godina. To se odnosi na revolucionarni socijalizam boljševika, koji su pokušali spojiti interese radnika i seljaka kako bi srušili cara. Ista se stvar dogodila i u zapadnoj Europi te šire, gdje je agitacija radničke klase stvorila demokratske institucije kojima se može upravljati samo kroz organizacijska tijela koja su nadilazila redove organiziranih radnika.

Zapravo, priča većeg dijela dvadesetog stoljeća priča je o krvavoj borbi za političku demokraciju i nezavršenoj bitci za ograničavanje moći kapitala te širenje moći demokracije iz društvene u industrijsku sferu. Ipak, čini se da danas ovaj projekt ne samo stagnira nego je nastavio svoj postojani pad. Nakon desetljeća ofenzive kapitala i kapitulacije socijaldemokratskih partija pred neoliberalizmom, radnici su otuđeniji nego ikad od svog izbornog oruđa i od same demokracije.

Danas su glasači radničke klase općenito razočarani političkim konsenzusom vladajuće klase. No oni i drugi birači niti ne vjeruju u mogućnost da politika promijeni njihove živote; ne glasaju i manje su aktivni u strankama, sindikatima i građanskim organizacijama nego što su nekad bili.

Ovo nije “kriza politike” ili demokracije, to je kriza socijalističke politike. Europska centristička desnica također je izgubila svoju bazu među masama, ali uvijek može upravljati kapitalizmom u interesu kapitalista uz pomoć tuceta tehnokrata iz EU. U Sjedinjenim Državama desnica je učinkovita u grabljenju i upravljanju moći kao manjina, kroz svoje institucije, manipulaciju izbornim okruzima i sudski sustav, a Demokratska stranka snalazi se sa svojim kadrom „ozbiljnih internetskih profesionalaca“. Ipak, ljevica je oduvijek ovisila o masovnoj organizaciji, ne samo za pobjedu na izborima, već i za pokušaj izazivanja nedemokratske moći kapitala. U nedostatku te mobilizacije, preostali su nam “rojevi” koje se često odbacuje kao populističke.

To je kontekst ovog pitanja. Cilj mu je opovrgnuti uobičajeno korištenje populizma kao oruđa za brisanje razlika između ljevice i desnice i stabiliziranje oronule politike koja će samo uzgajati više Trumpova i Bolsonara u godinama koje dolaze. Služi i kao podsjetnik da je socijalistička politika oduvijek bila narodna politika, građena oko široke koncepcije radničke klase koja nikada nije bila fiksirana na djelovanje jednog njenog predstavnika (lučkog radnika, automehaničara ili rudara). I pokušava kritički ispitati razumljiv pokušaj grupacija poput Podemosa i France Insoumise da iskoriste lijevo-populističku retoriku za reanimiranje politike koja je još uvijek ukorijenjena u socijalističkim načelima.

U najboljem slučaju, populizam je za nas samo retorička taktika. Uvijek će nam trebati nove taktike i strategije, prilagođene našem trenutku i lokalnom kontekstu. Međutim, srži socijalizma – od njegovih ciljeva do univerzalnog subjekta koji ga može provoditi – nije potrebna radikalna revizija.

Populizam je trenutno popularna poštapalica, ali nemojte se zavaravati oko razloga zbog kojih vladajuća klasa strahuje od Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa. Oni se boje erozije svog nepošteno stečenog bogatstva i privilegija. Drugim riječima, oni se i dalje ne boje populizma, već socijalizma.