U sjećanju iz djetinstva su mi ostale samarice sa sepetima punim trešanja
U sjećanju iz djetinstva su mi ostale samarice sa sepetima punim trešanja. Naime, ljudi sa sela bi ubrali trešnje dopremali samaricama u grad. Tada bi išli okolnim ulicama vičući: - Ašlamke, ašlamke... Ljudi bi izlazili iz kuća i kupovali te svježe trešnje. Prodavac je obično imao manji lonac, “košaricu” ili “času” koju bi napunio te davao kupcima uz određenu novčanu naknadu. Poslije mnogo vremena, mislim da je to bilo 1970. godine, bio sam u Travniku.
Na pijaci seljak prodaje trešnje vičući: - Ašlamke bugojke!
Mnoge obitelji su imale po neku njivicu. Žita su se sijala tako da se oralo konjima. Kada žito sazrije kosi se ručno. Vilama i grabljama se pokupi žito i prevozi na “armen”. Vršidba se odvijala konjima koji su kasali u krug oko centralnog stuba. Na kraju se žito odvajalo od “plive” “viharama” koje su radile na ručni pogon. Ostale kulture su se sijale i okopavale ručno, motikama.
U to vrijeme u selima su se ljudi bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Snabdjevanje hranom bilo je bolje. Problem je bio izražen u lošim komunikacijama. Putevi su bili loši. Nije bilo prevoznih sredstava. Sjećam se da su tadašnje djevojke kad bi išle u grad obuvale opanke sa u rukama nosile cipele. Kad bi stigle blizu grada obuvale bi cipele a opanke sakrivale u grmove. Na povratku u selo bi ponovo obuvale sakrivene opanke.
Poseban je problem bio u udaljenim selima. Oni nisu imali električnu struju. Sjećam se kada se vodila velika akcija na elektrifikaciji sela. To je bio veliki pomak u životu ljudi u udaljenim selima. Izgradnjom puteva selo postaje ravnopravnije sa gradom. Znate, u nedostatku komunikacija selo je bilo zaostalije od grada. Zbog toga se izraz “seljak” udomaćio kao pojam zaostalosti. Sjećam se ljudi koji su za uzvrat znali reći:
Bolje je biti seljak nego malograđanin.
Vremenom se razlike smanjuju, pogotovo izgradnjom tvornica gdje su zajedno radili ljudi iz sela i iz grada. Čak šta više selo je u prednosti zbog rada u tvornici i bavljenju poljoprivredom. U to vrijeme u gradu je bilo zabranjeno držanje stoke, njiva više nije bilo. Jedino su ostali mali vrtovi iza kuća.
Poslije drugog svjetskog rata mnogo djece je kasnilo sa upisom u osnovnu školu. Tada je donesena uredba da je osnovna škola obavezna. Početkom pedesetih godina bilo je djece koja su kasnila po dvije, tri godine sa upisom u školu. Ja sam odrastao u Hendeku. Nas tri dječaka bili smo skupa svaki dan. Te godine u školu polazi generacija ispred moje. Jedan dječak je bio iz te generacije. Nas dvojica smo slijedeća generacija.
Moj drug rođen u siječnju iste godine kad i ja primljen je u školu. Ja sam rođen u ožujku i ostavljaju me za slijedeću godinu. Žarko sam želio ići u školu sa svojim drugovima, pogotovo što je moj stariji brat bio odlikaš. Prvi dan škole ja idem sa svojim drugovima na nastavu. Tada u razred dolazi neki učitelj Asim, koji je obavljao funkciju direktora osnovne škole. Dolazi do mene. Grubo me poteže za rukav i još gublje izvlaći iz klupe. Potom me odvodi izvan zgrade. Kakva pedagogija prema dječaku od šest i po godina. Otišao sam kući veoma tužan. Zbog tog događaja moji su se pribojavali da ću zamrziti školu. Već kao dijete spoznao sam da je to ponašanje pojedinca, a ne škole kao ustanove.
U kasnijim godinama dolazi do naglog razvoja privrede. Ekonomska situacija je bolja iz dana u dan. Novije generacije nisu odrastale u oskudici. Otvaraju se vrtići i škole. Nabavljaju se sredstva nastala novim tehnologijama. Kako koja generacija se pojavljivala imala je bolji standard i veće mogućnosti. Nagli rast je izražen u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sedamdesete i prva polovina osamdesetih godina imaju primjerno visok standard gdje generacije odrastaju uz primjenu novih tehnologija.
„BUGOJANSKI ZAPISI IZ ZABORAVLJENOG VREMENA.“ Ratko Menjka.
