Fra Marko Oršolić: BiH će opstati kad ne bude ni Hrvatske ni Srbije
Fra Marko Oršolić – foto šg
Dugo Vas nema u javnosti, ali oni koji Vas poznaju i viđaju svjedoče da Vaš intelekt i vedar duh prkose godinama i zdravstvenim izazovima. Kako se osjećate i čime ispunjavate svoje vrijeme?
Osjećam se zahvalno i ispunjeno jer imam priliku posvetiti se onome što mi je oduvijek bilo važno, za što ranije često nisam imao dovoljno vremena. Molitva i meditacija zauzimaju posebno mjesto u mom životu. Molitva mi pruža duhovnu snagu i povezanost s Bogom, a meditacija mi omogućuje tišinu i unutarnji mir, što su dragocjeni darovi. Osim toga, značajan dio vremena posvećujem čitanju knjiga koje me intelektualno obogaćuju i pomažu mi da uvijek unapređujem razumijevanje naše historije i kulture. Trenutno čitam Tugoslaviju Josipa Pejakovića, njegovo životno i testamentarno djelo koje na poseban način svjedoči o našim prostorima i sudbinama ljudi. Počašćen sam kao čitatelj i knjigom Posljednji Jugosloveni Jovana Vejnovića, koja uvjerljivo prikazuje duh i nostalgiju jednog doba. I, na kraju, ponovno se vraćam djelu Imaginarni Balkan Marije Todorove, koje nudi dubok uvid u percepciju Balkana izvan njegovih granica i sjajan predgovor autorice u prevodu Senade Kreso. I, konačno, čitam djelo bosanskog franjevca Marinka Pejića, Kršćani u zemljama islama, veoma dokumentarno i značajno štivo, a nedavno sam započeo s čitanjem Pisama Tomislava Jakića.
Mnogo čitate, kako Vas zdravlje služi?
Održavam se u životu zahvaljujući Bogu, a uz podršku fizioterapeuta i, inače, vrsnih doktora, neurologa i kardiologa, kao i franjevačke podrške i podrške ljudi okupljenih oko IMIC-a.
Kroz IMIC ste mnogo radili i za BiH, zemlju koja svojom poviješću izazova i otpora pokušajima razjedinjavanja, opstaje i kao filozofska a ponekad možda i teološka metafora zajedništva. U čemu vidite njenu snagu i sposobnost?
Bosna i Hercegovina će opstati kad ne bude ni Hrvatske ni Srbije, zato što je multietnička i multireligijska, ona je historijska činjenica, baš kao što je i čovječanstvo kojega polovina pripada judeo-kršćansko-islamskoj civilizaciji, dijelom čega je i BiH. Snaga ove zemlja da živi nije pitanje trenutnih političkih okolnosti, već dublje istine o njoj, istine da zajedništvo, ma koliko izazovno ponekada bilo, uvijek pronalazi način da nadvlada podjele i postane primjer nade za budućnost.
Za vrijeme Jugoslavije fra Marko Oršolić, bio je tajnik svećeničkog Udruženja Dobri pastir, kasnije preinačenog u Udruženje katoličkih vjerskih službenika aktivno radeći na usklađivanju staleških i društvenih interesa u socijalističkoj Jugoslaviji, što mu je donijelo epitet “crvenog fratra”. No, njegova misija bila je opće dobro, pa je i prvi svećenik ovjekovječen Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva za javni doprinos kulturi glavnog grada. Osnivač je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra “Zajedno”, organizacije koja je stekla međunarodni ugled. Autor je niza knjiga, među kojima se ističu radovi o odnosu religije i politike, te je dobitnik više priznanja za promicanje mira i ljudskih prava.
Zašto je izazovno?
Blaise Pascal kaže da u čovjeku čuči pola anđeo, pola đavo; dakle pola šejtan, pola melek. Zato je svaki trenutak važan da se moramo opredijeliti za dobro i tako svaka generacija ljudi – iznova, ispočetka.
Vaš način govora, uvijek iskren i privržen pravdi i miru, ipak nije uvijek bio rado prihvaćen, ali ste ostali dosljedni u svom svjetonazoru. Kako biste ga opisali?
Moj svjetonazor je vrlo jednostavan – temelji se na kršćanstvu, ali i na dubokoj osjetljivosti prema društvenoj stvarnosti. Vjerujem da kršćanstvo, kao i svaka druga religija, ima zadatak poboljšati svijet u kojem živimo. Međutim, isto tako vjerujem da religija ne smije biti normativni okvir u javnome životu, već isključivo inspirativna snaga. Norma, koja vodi društvo, trebaju biti razum i racionalnost; samo kroz njih možemo graditi pravedno i mirno društvo u kojem svi imaju jednaka prava i prilike. Drugim riječima, ni Biblija ni Kur’an kao ni druge svete knjige nisu partijsko-politički, nego vjerski programi.
Kako komentirate kvalifikacije kritičara koji Vas vide “crvenim fratrom” zbog Vašeg odnosa prema bivšem sistemu?
Nikada me nisu opterećivale te etikete. Razumijem da su takve kvalifikacije dolazile iz mog intenzivnog dijaloga s marksistima, socijalistima, pa čak i komunistima. Ako me neko naziva “crvenim fratrom”, to je odraz njihove percepcije, a ja nemam razloga protiviti se tome – ispod kože sam sasvim sigurno crven. U bivšem socijalističkom sistemu nisam bio samo lojalan, već sam aktivno doprinosio usklađivanju opće-društvenih sa staleškim interesima, osobito kroz svoju funkciju tajnika svećeničkog udruženja Dobri pastir.
Pokojni Predrag Matvejević, Vaš prijatelj, nazvao Vas je jednom prilikom i marksistom.
Ja mu nisam odgovarao te 1972. godine, a sada mogu mirne duše reći da sam marksolog jer dvjesta godina poslije Marxovog rođenja – njegova misao ostaje važna za osvjetljavanje političko-ekonomskog trenutka.
Zašto marksolog, a ne marksist?
Marksolog je čovjek koji proučava marksizam, a biti marksist je stvar ideološkog opredjeljenja.
Vratimo se na ulogu Dobrog pastira. Jeste li zadovoljni svojim doprinosom i kakav je, prema Vašem mišljenju, bio odnos Tita prema vjerskim pitanjima?
Tito je, osobito nakon raskida sa Staljinom, pokazivao razumijevanje za vjerska pitanja. Primjer toga je i susret delegacije Provincije Bosne Srebrene s njim u rujnu 1949. godine. Provincijal, rektor Franjevačke bogoslovije i direktor Gimnazije u Visokom izrazili su tada lojalnost zakonitim vlastima te iskazali spremnost sudjelovanja u izgradnji novog društva. Cilj je bio stvaranje okruženja u kojem će svećenici uživati jednaka prava bez privilegija i ispunjavati dužnosti bez diskriminacije.
Kakvo je mjesto religije u današnjem društvu i treba li više teologije oslobođenja u turbulentnim vremenima?
Prethodni sistem marginalizirao je religiju, tretirajući je kao formalno slobodnu, ali suštinski podcijenjenu – i to je bila velika pogreška – jer religija sa sobom nosi mnogo humanističkih potencijala. Danas je pak religija suočena s novim izazovima i, baš tako, potrebna je teologija oslobođenja kako bi se dublje razumjela njena uloga u konkretnim društvenim okolnostima. Kao što je rekao nadbiskup Helder Camara: “Kada nahranim siromašne, nazivaju me svecem, a kad im kažem zašto su siromašni, nazivaju me komunistom.” Nažalost, teologija oslobođenja u našem društvu ostaje malo poznata. Umjesto nje, sve više prevladavaju novi karizmatički pokreti u kršćanstvu koji često zanemaruju stvarnost, prevladavaju prakse koje religiju vide samo kao tradiciju ili emociju, a ona je više praktična filozofija življenja. Ravnoteža se ostvaruje onda kada čovjek „razroko“ ne gleda jednim okom prema nebu, a drugim prema zemlji. A pozvani smo na to da stojimo čvrsto na zemlji, da svaki čovjek bude svjestan stvarnosti koja ga okružuje, ali svakako s pogledom usmjerenim prema nebu.
Balkanski političari ne gledaju baš prema nebu, više prema vlastitim džepovima, a religiju i nebo, kad je potrebno, koriste kao paravan za korupciju – jesu li izgubili moralni kompas i vode li nas u etno-nacionalistički ambis?
Apsolutno, takvi političari vode društvo u etno-nacionalistički ambis. Ne samo da zloupotrebljavaju vjerske identitete za osobne interese, već ne razumiju suvremene društvene trendove utemeljene na ljudskim pravima. Etnos i nacija proizlaze iz ljudskih prava, a ne obrnuto. Kada se ljudska prava podrede etničkim i nacionalnim interesima, gubi se osnova za moderno i inkluzivno društvo.
Izmaknemo li se iz regionalnog konteksta, situacija je još teža – ratovi na Bliskom Istoku, Ukrajini, postali su ljudima – nažalost – navika iz dnevnih vijesti.
Rat u Ukrajini je, prije svega, pitanje karaktera režima u Rusiji i šireg međunarodnog konteksta. Međunarodna zajednica nije odigrala svoju ulogu kako treba, počevši od Budimpeštanskog sporazuma iz 1994., kojim je ukrajinsko nuklearno naoružanje predano Moskvi, s čime su se složile Velika Britanija i SAD. Nedostatak odgovornosti u provedbi sporazuma pokazuje kako se u geopolitičkim igrama ignoriraju i previđaju dugoročne posljedice.
A Bliski Istok? Može li Vatikan imati pozitivnu ulogu u rješavanju sukoba?
Svakako može, a Vatikan to već na određen način i čini. Papa Franjo kontinuirano zagovara mirno rješavanje sukoba kroz dijalog, osobito međureligijski dijalog. Mir među religijama, judeo-kršćansko-islamski dijalog, ključ je za mir u svijetu, kako je to rekao teolog Hans Küng: Nema mira u svijetu bez mira među religijama. Vatikan, stoga, ima priliku i historijsku odgovornost da promovira dijalog kao sredstvo za pomirenje.
