Međunarodni velemajstorski šahovski turnir – MVŠT Bugojno
Te subote, 26. februara 1978. godine, Bugojno je bilo u žiži svetske sportske javnosti. Neke
televizijske ekipe iz zemlje i inostranstva imale su direktna javljanja iz Kristalne sale opštine, u kojoj se turnir igrao. Istovremeno, u press-centru, gde su danas smeštene službe za izdavanje matičnih i
drugih dokumenata, vladala je velika gužva, jer su na turnir stigli predstavnici „sedme sile“ iz svih krajeva sveta.
Organizatori turnira, na čelu sa tadašnjim predsednikom Opštine Bugojno Stjepanom Domaćinovićem Kokanom, nisu mogli sakriti ponos i zadovoljstvo što su, u svome gradu, uspeli okupiti šahovsku elitu tog vremena. Mnogi su sumnjičavo vrtili glavom kada je, u oktobru 1977. godine, na konferenciji za štampu, saopšteno da će Bugojno biti domaćin velemajstorskog šahovskog turnira.
Vrlo brzo se ispostavilo da ova priča ima čvrste temelje i turnir u Bugojnu je ušao u kalendar takmičenja svetske šahovske asocijacije (FIDE) za 1978. godinu. Istina, Bugojno je za velemajstore bila nepoznata šahovska destinacija. Naučeni da turnire igraju u svetskim metropolama i velikim gradovima, neki od njih su se interesovali kojim avionom mogu stići u Bugojno. Kada su došli, bili su pomalo zbunjeni činjenicom da će se turnir održati u jednom malom gradu, poput Bugojna. Međutim, već od samog smeštaja u Motel “Akvarijum“, uz gostoljubivost i gostoprimstvo domaćina, sve nedoumice brzo su rešene.
Turnir koji je održan od 26. februara do 15. marta 1978. godine okupio je 16 velemajstora, od kojih je sedam bilo sa liste od 10 vodećih šahista svijeta.
Učestvovali su: Hort (Čehoslovačka), Portiš (Mađarska), Hibner (Njemačka), Bern (SAD), Majls (Engleska), Timan (Holandija), Larsen (Danska), Karpov, Talj, Spaski, Balašov (SSSR), Gligorić, Ljubojević, Ivkov, Bukić, Vukić (Jugoslavija).
Igralo se po jednostrukom bod sistemu, u 15 kola. Prvo mesto, sa po 10 poena, podelili su sovjetski velemajstori Anatolij Karpov i Boris Spaski.
Za turnir je vladalo veliko interesovanje i Kristalna sala je redovno bila ispunjena do posljednjeg mesta. U funkciji je bio i restoran u prizemlju, gde su na zidu bile postavljene šahovske table na kojima su se mogle pratiti partije. Ulogu demonstratora obavljali su mladi igrači Šahovskog kluba „Iskra“ Bugojno.
Velemajstorski turniri znatno su uticali na popularnost igre na 64 crno-bela polja u Bugojnu, koje je, na neki način, postalo šahovski centar. Organizovani su i međunarodni turniri nižih kategorija, raznaTurnir je postao tradicionalnan i organizovan je svake druge godine. Održana su još četiri, a posljednji, u maju 1986. godine, na kojem je nastupilo osam prvoplasiranih igrača sa rejting liste, ponio je epitet najjačeg turnira, koji je do tada, održan u svetu.
ekipna prvenstva, česte su bile simultanke i druge manifestacije. Sve ovo pratili su i uspešni rezultati bugojanskog Šahovskog kluba „Iskra“, koji je 1984. i 1985. godine osvojio Kup Maršala Tita, a četiri
godine je bio i član prve lige SFRJ.
Danas ovaj klub gotovo da i ne postoji. Klupske prostorije, koje sve više nagriza zub vremena, već nekoliko godina zjape prazne. Zbog nedostatka finansijskih sredstava „Iskrini“ šahisti su još ranije morali odustati od svih takmičenja.
Jedina aktivnost svedena je na održavanje jednodnevnog turnira u povodu
20. maja, Dana opštine Bugojno, za čiju se organizaciju sredstva izdvoje
iz opštinske kase.
Bugojno 1982.
Ljubitelji šaha u bivšoj SFRJ, a kamoli šire, pitali su se kako je moguće da Bugojno, jedan tako mali, svijetu nepoznat grad, uspijeva da okupi elitu svjetskog šaha !? Zaista je to bilo pravo čudo, jer turniri takve klase održavani su, uglavnom, u moćnim centrima i metropolama. Kad je u jesen 1977. najavljen prvi turnir za početak naredne godine, nije bilo puno onih koji su u to povjerovali, a pozvani velemajstori iz inostranstva, najprije su se interesovali za avionske linije kojima se može stići do Bugojna. Nije im se dopalo to što su čuli, pa su izražavali sumnju i zabrinutost, ali već od prvih kontakta, prilikom dolaska na prigodne aerodrome, shvatili su da njihovi domaćini, sa puno pažnje i srdačnosti, vode računa o svim detaljima kako bi dostojno ugostili učesnike turnira. Prisustvo najvećih imena svjetskog šaha bilo je pravi izazov i za novinare iz mnogih zemalja, koji su željeli, perom i kamerom, da zabilježe i svijetu proslijede svoje utisle o najvažnijim dešavanjima sa turnira. Tada je malo ko znao da je u Bugojnu jedna od, rado posjećenih, rezidencija predsjednika SFRJ, a još manje da je u njemu postojalo podzemno sklonište za jugoslovensko rukovodstvo u slučaju rata.
Šahisti su srdačno dočekani i udobno smješteni u motelu “Akvarijum”. Tokom cijelog turnira bili su okruženi pažnjom ljubaznih mještana. Za igrače su prikazivani odabrani filmovi u bioskopskoj dvorani, koja im je svake večeri stojala na raspolaganju. Kola sa vozačem čekala su ih po potrebi. Nije to bio pretjeran luksuz, već pažnja koja uglednom gostu dolikuje. Uz veliko interesovanje publike, na prvom turniru podijelili su prvo mjesto Anatolij Karpov i Boris Spaski.
Ja sam jedan od rijetkih šahista kojima je pošlo za rukom da osjete draž tih velikih turnira.
U jesen 1982. godine jedan od prijavljenih učesnika je iznenada otkazao, pa su domaćini ponudili meni da ga zamijenim. Zahvalio sam na pozivu i rekao da ne zamjeram što sam pozvan na samo jedan dan uoči turnira, ali da moram par sati razmisliti mogu li ja, bez ozbiljnih priprema, biti u stanju da se izložim takvom igračkom opterećenju. Rekli su da će sačekati i ako odlučim da igram, poslaće za mene vozača, kako bih stigao na vrijeme. Naravno da sam odlučio.
Svoju nespremnost nadoknadio sam punim angažovanjem i borbenošću, što mi u to vrijeme nije bilo teško, jer sam posjedovao neiscrpnu sportsku energiju. Uz četiri vrlo sadržajna remija sa favoritima (Kasparov, Polugajevski, Spaski i Petrosjan), tri pobjede (Larsen, Timan i Ivkov) i četiri poraza (Najdorf, Gligorić, Ljubojević i Hibner) osvojio sam 9. mjesto sa 6 poena iz 13 partija. To je, na takvom turniru, jako solidan učinak, a da sam savladao Najdorfa i Andersona i održao jednaku poziciju sa Ljubojevićem, to bi me podiglo u društvo pobjednika turnira, što bi bio jedan od mojih najboljih rezultata u karijeri.
Poslije ove, održane su još samo dvije takve predstave, i već 1986. godine, Bugojno je pogasilo svjetla na svojoj šahovskoj pozornici. Zajedno sa tim počela su da se gase I svjetla na pozornicama života u našoj bivšoj domovini…
Ipak, moja sjećanja na „Bugojno 1982.“ su još svježa, jer mi je taj turnir donio poznanstvo sa čovjekom koji mi je uručio otvoren poziv za učešće na turniru u Metz- u (Francuska) i omogućio da upoznam još nekoliko divnih ljudi, Italijana i Francuza, sa kojima sam dugo održavao prijateljske odnose. Taj ugledni gospodin, Simon Knešt, biznismen i ljubitelj šaha, boravio je u Bugojnu da se upozna sa najvažnijim detaljima u vezi sa organizacijom jednog medjunarodnog turnira. Na osnovu informacija koje je dobio odlučio je da napravi masovni open turnir, uz učešće nekoliko poznatih velemajstora, kojima će dati specijalne uslove. Tako sam se i ja našao na listi učesnika „Metz Open 1983“ i u maju iduće godine došao prvi put u taj lijepi grad na sjeveru Francuske.
