Ali pravo pitanje nije samo – kako je moguće da postoji šest akademija? Pravo pitanje glasi: kako je moguće da ljudi s najvišim akademskim zvanjima, oni koji bi trebali biti simboli univerzalnosti nauke, pristaju da udaraju etničke i političke granice u takvim institucijama? Zar akademija nije zamišljena kao prostor iznad plemenskog, partijskog i konfesionalnog, a ne kao njegovo najelitnije ogledalo?

Titule kao valuta

Čini se da je stvarni smisao osnivanja paralelnih akademija upravo ono što se rijetko smije naglas reći: prostitucija zvanja zarad funkcija. Umjesto da titule i znanstveni autoritet budu u službi znanja, razvoja i društva, one postaju valuta kojom se kupuju status i privilegije. U društvu u kojem je politika već odavno pretvorena u tržište ucjena i sinekura ni akademska zajednica, izgleda, nije imuna na tu logiku.

Nestanak kritičke misli

Još je poraznije što se u Bosni i Hercegovini gotovo potpuno izgubila kritička misao. U ovoj zemlji je svaka ozbiljna kritika odmah proglašena politički obojenom i svrstana u stranačke rovove. Ako ukažete na sistemsku korupciju, odmah ste “njihov”. Ako analizirate nacionalističku ideologiju, odmah ste “protiv ovog naroda”. Ako dovodite u pitanje neodgovornost akademske zajednice, proglašeni ste “neprijateljem nauke”. Takvo stanje guši svaku mogućnost stvarne rasprave i drži društvo u začaranom krugu samocenzure i apatije.

Prije rata – inteligencija kao nosilac promjena

Nekada je Bosna i Hercegovina imala intelektualce koji su, i pod pritiscima jednopartijskog sistema, znali biti nosioci društvenih promjena i kulturnog razvoja. Univerziteti su bili mjesta sukoba ideja, kritičkih rasprava i novih vrijednosti. Danas su univerziteti pretvoreni u birokratske aparate i fabrike diploma, a mnogi profesori u putujuće predavače koji “tezgare” od Travnika do Mostara, od Bihaća do Bijeljine, pokrivajući planove fakulteta osnovanih preko noći. Time su i sami postali instrument degradacije obrazovanja.

Vjerske zajednice kao zamjena za inteligenciju

Najbolniji primjer je povratak u Banju Luku. Nosioci povratka nisu univerzitet, kulturne institucije ili intelektualna elita, nego Islamska zajednica i Katolička crkva. One danas imaju ulogu koju je nekada imala građanska inteligencija – da budu čuvari identiteta, zajednice i kontinuiteta života. To nije znak njihove snage, nego poraz društva koje je ostalo bez intelektualnog autoriteta.

Šta nam ostaje?

Bosna i Hercegovina je, kako piše akademik Duraković, već tri decenije laboratorij fragmentacije: entitetske, kantonalne, etničke, obrazovne, kulturne. Šest akademija nauka i umjetnosti samo je vrh ledenog brijega. Ali najopasnija fragmentacija nije institucionalna, nego mentalna: nestanak povjerenja u kritičku misao. Društvo koje kritiku poistovjećuje s izdajom, a poslušnost s patriotizmom, ne može graditi budućnost.

Dokle će se intelektualci povlačiti i kad će konačno preuzeti odgovornost pred društvom? Da jasno kažu: kritika nije neprijatelj države, nego jedini način da država preživi. Da prestanu pristajati na ponižavajuće titule i paralelne akademije. Da se vrate onome što je smisao nauke i kulture – da oslobađa, a ne da zarobljava.

U suprotnom – mogu okačiti svoja uvjerenja mačku o rep!