Hoće li doći neko gori? Vrlo moguće. Ali ono što ostaje zabilježeno je da je Milorad Dodik, prvi put nakon više od dvadeset godina, nešto izgubio.
Izgubio je mandat. Izgubio je funkciju. Izgubio je auru nepobjedivosti. I zato, ma koliko sumorno izgledala budućnost, vrijedi zapisati: Milorad Dodik više nije predsjednik Republike Srpske.”

I eto ga. Milorad Dodik, seoska vašarska varalica, nacionalistički šarlatan koji je decenijama zagađivao javni prostor, više nije – i to zakonski, pravosnažno, crno na bijelo – predsjednik entiteta Republika Srpska.
Apelaciono vijeće Suda BiH odbacilo je njegovu žalbu i time je mandat čovjeku koji je RS pretvorio u privatni vašar konačno ugašen.

I sad bi trebalo da narod zapjeva i zaigra. Ali ne, jer Dodik nije pao s vlasti, pao je samo sa jedne fotelje. A znamo da on ima cijeli stanarsko-vlasnički list fotelja i stolica, od SNSD-a, preko javnih preduzeća, do kafanskih stolova gdje se kroje političke sudbine.

Njegov odlazak s mjesta predsjednika RS-a ne znači kraj režima. Baš suprotno – možda će tek sada početi otvorena borba za preuzimanje njegove političke mašinerije. A Dodik, kao i svaki balkanski kabadahija, odlazi uz vatromet psovki, prijetnji i – kako drugačije – najavom novih referenduma.

Referendum o Bonskim ovlaštenjima, referendum o OHR-u, referendum o secesiji. I to sve u roku od tri mjeseca. Dodik, jasno, nema ni snage ni kapaciteta da išta od toga provede, ali ima potrebu da sije iluzije, da stvara maglu i da u toj magli još neko vrijeme skriva svoj pad.

Ironija je gorka: Dodikov posljednji ozbiljan potez na mjestu predsjednika RS-a bila je smjena entitetskog premijera Radovana Viškovića.

Čovjeka koji je godinama služio kao najodaniji aparatčik, poslušnik i verbalni zaštitnik gazde.

Čovjeka koji je u svakoj priči bio spreman reći: “Šef je u pravu.”

A na kraju – šef mu je presjekao vrat političke karijere, blokirao mu put ka fotelji premijera i pokazao svima kako završavaju oni koji vjeruju da vjernost ima cijenu.

Nevolje u SNSD raju? Ne, to je pravilo – Dodik režim funkcioniše samo dok je on alfa i omega. Svaki potencijalni nasljednik biva uništen u korijenu. Zato će i SNSD, nakon što Dodik zaista padne, ostati spaljena zemlja.

Jer, ovo više nisu samo institucije – ovo je pitanje partijskog opstanka. Dodik će učiniti sve da unutar SNSD-a riješi svoje oponente. A zna se kako on to radi: prvo etiketom izdajnika, pa onda progonom, a ako treba i pravosudnom hajkom.

Sjetimo se samo kako su nestajali njegovi nekadašnji saradnici, kako su od miljenika postajali neprijatelji, i kako je uvijek, baš uvijek, Dodik bio jedini pobjednik.

CIK će sada morati raspisati prijevremene izbore za predsjednika RS-a.

Na papiru, to znači demokratiju. U praksi, to znači još jedan vašar, još jednu utrku etnonacionalističkih konja na kojoj će se opet zaklinjati u “vjeru pradjedova” i “svetost Srpske”.
Ali činjenica ostaje – Dodik se više ne može kandidirati, jer mu je mandat oduzet, i to pravosnažno.

To je, makar formalno, prvi pravi institucionalni udarac koji je državni sistem nanio Dodiku. Nakon godina blefiranja, psovanja i prijetnji, institucije su rekle: “Dosta!”

Hoće li doći neko gori? Vrlo moguće. Jer Dodik nije samo čovjek – on je simptom sistema u kojem su korupcija, kriminal i nacionalizam državna politika.

Ali ono što ostaje zabilježeno je da je Milorad Dodik, prvi put nakon više od dvadeset godina, nešto izgubio.

Izgubio je mandat. Izgubio je funkciju. Izgubio je auru nepobjedivosti.

I zato, ma koliko sumorno izgledala budućnost, vrijedi zapisati:

I neka taj datum ostane zapamćen kao prvi dan raspada jedne iluzije.