Bursać: Salko i Admir očistili pravoslavno groblje, a mi ni svoje duše ne umijemo

“I nije važno u ovoj priči što su braća Bošnjaci, a groblje pravoslavno. Važno je što su to ljudi koji su u svijetu podjela odabrali spajanje. Važno je što su pokazali da nema “naših” i “njihovih” u smrti. Svi mrtvi su naši mrtvi. Salko i Admir nisu čistili samo groblje. Oni su, zapravo, pokušali očistiti sve nas.”

Jeste li čuli za braću Salka i Admira Plančića?

E to su veliki ljudi. Ljudine!

Možda baš zato o njima gotovo niko i ne priča — u zemlji u kojoj su ratni zločinci heroji, propalice, mafijaši i ološ uzori, a dobri ljudi ostaju — fusnote.

U vremenu kad je gotovo svaka vijest otrov, a svaka izjava podijeljena na “naše” i “njihove”, negdje u tišini, tamo kod Maglaja, dvojica braće — Salko i Admir Plančić — uradili su nešto što je postalo najvažnija vijest mjeseca: obnovili su pravoslavno groblje Blažanovića, koje je godinama bilo zapušteno, zaraslo u šikaru i zaboravljeno.

Bez pompe, bez kamera, bez političkih govora, bez društvenih mreža. Samo posao-da ti ne zna lijeva šta ti radi desna, motike, lopate, i ljudska duša.

Ljudskost tiha, ali doboljno glasna

Kako je napisao novinar Hajrudin Redžović za portal Buka:

“Salko Plančić, zajedno s bratom Admirom i nekolicinom prijatelja, potpuno je obnovio i uredio porodično pravoslavno groblje Blažanovića, koje je godinama bilo zapušteno i oštećeno zubom vremena.”

I tako, vrijedne ruke, braća Plančić i par prijatelja, vratili su dostojanstvo mrtvima.

U zemlji koja više ne zna ni kako da da dostojanstvo živima.

Jer, kako piše i Maglaj Plus:

“U vremenu kada društvene mreže preplavljuju međunacionalne rasprave, a političari raspiruju netrpeljivost, iz Kosove kod Maglaja dolazi priča o poštovanju i sjećanju.”

Braća Plančić nisu čekala projekat, donaciju, fond, ni političku direktivu.

Samo su uzeli alat i odlučili da učine ono što je ljudski i civilizacijski.

A ljudskost, znate, u ovoj regiji je odavno postala nevidljiv čin. Ima je, ali je ne vidimo ili nećemo da je vidimo.

Heroji bez šarenih biografija

Salko i Admir nisu heroji zato što su Bošnjaci koji čiste pravoslavno groblje.

Ne, oni su heroji zato što u čovjeku vide čovjeka — ne kolektiv, ne vjeru, ne religiju, ne stranu.

Heroji zato što su bez interesa uradili ono što hiljade “funkcionera za pomirenje” nisu: pokazali da pomirenje ne traži rezolucije, nego ruke i srce.

Oni su dokaz da humanost nije deklaracija, nego praksa.

Da bratstvo nije parola, nego lopata, rukavice, rad i poštovanje. Da empatija ne dolazi iz EU fonda i granta, nego iz ljudske duše.

Zemlja zaborava i dvoličnosti

Ironično, dok su Salko i Admir čistili lišće sa nadgrobnih ploča, mnogi drugi su i dalje zatrpavali istinu, skrivali kosti, pravdali zločince i veličali ubice.

U istoj zemlji gdje se i dalje crtaju murali ratnim zločincima,

oni su radom podizali spomenike ljudskosti.

Ova dvojica ljudi — običnih, nevidljivih, bez funkcije i titule — pokazala su da su više moralne vertikale od cijele političke i NVO elite zajedno.

Jer oni su obnovili ono što rat, ideologija i mržnja neprestano ruše — povjerenje, ljudskost i dostojanstvo.

Kad tišina govori više od bilo kakvog govora

Nema u njihovoj priči ni velikih riječi, ni patetičnih poziva na mir, ni intervjua.

Njihova tišina je jača od hiljadu konferencija o “pomirenju”.

Njihov znoj na zemlji teži je od svih deklaracija “dobrih namjera”.

Zato se o njima i ne govori.

Jer u svijetu licemjerja, istinska dobrota je sumnjiva.

Jer ako bi o njima pisali tabloidi, morali bi se zapitati — a šta mi radimo osim što mrzimo?

Poštovanje za one koji nisu tražili aplauz

Hajrudin Redžović je zabilježio skromno, bez patetike, onako kako treba i ovo:

ljudi koji su ušutkali sve ideologe svojim djelom.

I to je najljepši dio — jer istinski heroji ne nose ordenje, nego trag na zemlji, onaj trag koji ostane kad se iz poštovanja poklonite nad tuđim grobom.

P. S.

I nije važno u ovoj priči što su Plančići Bošnjaci, a groblje pravoslavno.

Važno je što su to ljudi koji su u svijetu podjela odabrali spajanje.

Važno je što su pokazali da nema “naših” i “njihovih” u smrti

Svi mrtvi su naši mrtvi.

I zato, dok se nacionalisti utrkuju ko će glasnije vikati o “svojim žrtvama”, ova dva brata, tiho, sa rukama u zemlji, pokazalo su da istinska pobjeda nije u urlanju, nego u milosti.

Salko i Admir Plančić su dokaz da humanost nije stvar epohe,

nego odluke. Da nikad nije kasno biti čovjek.

I da tamo gdje politika razdvaja — ljudskost i dalje spaja.

Jer oni nisu čistili groblje.

Oni su, zapravo, pokušali očistiti sve nas.

Jesu li uspjeli? Do nas je.