Ko će graditi ovu zemlju? BiH uvozi radnike, izvozi ljude
Do sada je proces angažmana stranog radnika u BiH, od nostrifikacije diploma do dobijanja vize, trajao od šest do devet mjeseci. Iz Službe za poslove sa strancima pojašnjavaju da su nerijetko zbog komplikovanih procedura radnici odustajali, a poslodavci ostajali bez radne snage. Potpisanim Protokolom stvari se mijenjaju – dolazak stranih radnika ubrzat će se za čak četiri mjeseca.
“Neće više dolaziti do izdavanja vize D da bi stranac došao u BiH. Sada može direktno podnijeti zahtjev u nekom od DKP-ova, koji nama zatim dostavi elektronski zahtjev putem sigurne mreže. Mi ga rješavamo u BiH i vraćamo odobrenje boravka u DKP da se uruči strancu u pasoš. Stranac je potom u mogućnosti da uđe u BiH bez vize”, kaže Almin Imamović iz Službe za poslove sa strancima BiH.
Ove godine širom zemlje zaposleno je oko sedam hiljada stranih radnika. Najviše ih dolazi iz Turske, a zatim iz Bangladeša i Indije. Za radnike iz Bangladeša, gdje su prosječne plate između 200 i 300 eura, BiH predstavlja idealno poslovno okruženje. Istovremeno, to isto okruženje otjeralo je stotine hiljada domaćih radnika u zapadne zemlje.
“Funkcionišemo kao Filipini u doba diktatora Markosa koji je pozivao građane da se iseljavaju i šalju novac svojim porodicama, kako bi on mogao nastaviti eksploatisati društvo, od čega se i danas nisu oporavili”, kaže ekonomski analitičar Igor Gavran.
Demografski pad koji Bosna i Hercegovina bilježi pokušava se nadomjestiti uvozom radne snage. Zaštitne kacige na bh. gradilištima sve češće nose stranci. Poslodavci tvrde da, bez obzira na plate, ne mogu pronaći domaće radnike za fizičke poslove. Negiraju da su niske plate uzrok problema. Radnike iz Nepala zaposlio je i Ernad Grahić, suvlasnik građevinske firme.
“Plaća od 2.000 KM u ovim djelatnostima je pristojna i tržište ne može odgovoriti sa većim platama. Tržište ne može ponuditi više. Ne možete zahtijevati cijenu ugradnje kubika betona koliko vi hoćete, nego koliko vam tržište može ponuditi”, pojašnjava Grahić.
Međutim, prema ocjenama ekonomskih stručnjaka, bh. privreda se nalazi na ozbiljnoj prekretnici. Neki analitičari upozoravaju da BiH ne treba slijediti put Hrvatske, koja godišnje angažuje preko 100.000 stranih radnika. Prema njima, cilj poslodavaca je smanjenje troškova i održavanje plata na postojećem nivou, što odgovara i vlastima jer strani radnici ne glasaju niti vrše politički pritisak. Kao alternativu, Igor Gavran navodi primjer Japana.
“Tek u najekstremnijim slučajevima, kada zaista apsolutno nema domaćih radnika, onda se razmišlja o zapošljavanju stranaca i uvozu radne snage – i to ako se ne može zamijeniti robotima i umjetnom inteligencijom. To je razuman pristup. Bh. poslodavci govore da nema radnika – to nije istina. Riječ je o tome šta nude i kakvi su uslovi. Itekako ima nezaposlenih građana”, ističe Gavran.
S druge strane, poslodavci to demantuju. Međutim, sve je više poruka domaćih radnika koji tvrde da BiH sada trpi posljedice decenijskih migracija izazvanih lošim uslovima rada i nepoštivanjem osnovnih prava zaposlenih.
Jedno je jasno – u zemlji u kojoj sve više radnika dolazi iz drugih država, ostaje pitanje: ko će u budućnosti graditi Bosnu i Hercegovinu?
