Na samom ulazu u Stolac, nalaze se divlje deponije usred naseljenog područja Gorice te prijete poljoprivrednim površinama i rijeci Bregavi. Nakon što ih je u aprilu ove godine obišao kantonalni inspektor zaštite okoliša deponije, javno komunalno preduzeće „Komunalno” je dobilo naredbu da ukloni otpad iz Gorice. Mještani govore da se otpad i dalje dovozi na ovu lokaciju.

„Kantonalni inspektor zaštite okoliša je nakon izvršenog inspekcijskog nadzora konstatovao da se na gore navedenom lokalitetu nalaze velike količine različitog otpada: stari namještaj, automobilske gume, uginule životinje, građevinski šut, stare WC školjke, suho granje iz vrtova, te otpad iz autoservisa (plastična zauljena ambalaža, filteri od starog ulja što predstavlja izrazito opasan otpad). Članom 6. Zakona o zaštiti okoliša je propisano da svako lice ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao osnovno ustavno pravo, stoga je individualna i kolektivna dužnost zaštiti i poboljšati okoliš”, stoji u obrazloženju kantonalnog inspektora.

Jedan od lokalnih poljoprivrednika koji je direktno pogođen ovom situacijom je Mirzo Zele. Kako nam govori, ranije je sa rodbinom obrađivao oko 40 dunuma zemlje, ali ne i danas.

„Otpad koji se tu donosi ne ide direktno na njive nego se nalazi u njihovoj neposrednoj blizini, zbog čega se tlo zagadilo i kulture koje smo prije sadili sada ne uspijevaju. Oko 80 odsto stanovnika ovog sela je pogođeno postojanjem ovih deponija”, objašnjava Zele.

Upravo zbog ove ilegalne deponije lokalno stanovništvo prestalo je da se bavi poljoprivredom. Ipak, ona nije jedina sporna deponija u Stocu. U ovom gradu je čak i gradska deponija smještena pored jednog od najznačajnijih arheoloških nalazišta, nedaleko od pećine Badanj.

„Nedavno smo dobili potvrdu od kantonalnog Ministarstva trgovine, turizma i zaštite okoliša Hercegovačko-Neretvanskog Kantona da gradska deponija nema okolišnu dozvolu i samim tim je ilegalna”, kazao je Almin Pehilj, predstavnik neformalne grupe građana „Badanj”.

Ne zna se broj ilegalnih deponija

Ilegalne deponije u Federaciji Bosne i Hercegovine posljednji put su mapirane 2019. godine, od strane nevladine organizacije Centri civilnih inicijativa (CCI) u suradnji sa Fondom za zaštitu okoliša Federacije BiH. Iako zastarjeli, to su i dalje jedini podaci te vrste koji su dostupni javnosti. Istovremeno, podaci za Republiku Srpsku ostaju nepoznati.

„Prema podacima pristiglim od strane 56 lokalnih samouprava i prijava putem ‘zelenog alarma’ na besplatni broj 080 05 05 06, na teritoriji Federacije BiH registrovano je 1.426 lokaliteta divljih deponija na kojima se nalazi oko 5,5 miliona metara kvadratnih deponovanog otpada, najčešće miješanog i građevinskog otpada odloženog u vrtače ili pored prometnica i šumskih puteva”, stoji u Izvještaju sastavljenom od strane CCI-a i Fonda za zaštitu okoliša FBiH.

Kako se navodi dalje u Izvještaju, pristup problemu divljih deponija nije ujednačen, a ne postoji ni ujednačen način evidencije. Dok neke opštine imaju uredne evidencije, druge vode evidenciju kroz korištenje tuđih dokumenata i izvora.

„Najveći broj registrovanih divljih deponija spada u kategoriju malih (889 – 63 posto) i srednjih (304 – 21 posto), te se mogu sanirati uz relativno niske troškove”, stoji u istom Izvještaju.

Bitno je napomenuti i da neke od divljih deponija nije bilo moguće kategorisati, tj. definisati vrstu otpada od kojeg je ona sačinjena. Kako stoji u Izvještaju, na divljim deponijama otpad se odlaže direktno na zemljište, bez zaštite od prodora toksičnih voda u tlo, koje dalje zagađuju površinske i podzemne vode.

„Potrebno je odrediti sastav otpadnog materijala (kvalitativno i kvantitativno), njegov volumen, koliko je zagađeno okolno tlo, na samom odlagalištu i na širem prostoru kod lokacija otpada. Važno je posebno odrediti kojim komponentama je tlo najviše zagađeno, nalaze li se u blizini vodene površine i koje su karakteristike okolnog tla”, navodi se.

Nakon što se utvrdi stanje tla, naredni korak je biranje metode po kojoj će se divlja deponija sanirati.

„Metoda sanacije in-situ provodi se na lokaciji samog odlagališta tako da se izvrši zatrpavanje postojećih deponija te da se takav prostor kultivira i uredi. U tom slučaju sav zatečeni otpad ostaje na lokaciji te se ne vrši njegovo dislociranje. Metoda sanacije ex-situ podrazumijeva premještanje otpada”, navedeno je u dokumentu.

Autori ovog izvještaja savjetuju korištenje ex-situ, kada je riječ o sanaciji divljih deponija, tačnije premiještanje otpada na drugu lokaciju. Nakon toga slijedi proces remedijacije.

„Remedijacija obuhvata bezbjedne postupke za prečišćavanje kontaminiranog zemljišta i ona je najjeftinija i najjednostavnija metoda za čišćenje zemljišta”, objašnjeno je.

Kazne za bacanje otpada do 5.000 KM

Zakon o upravljanju otpadom RS zabranjuje nepropisno odlaganje otpada i obavezuje opštine i gradove da organizuju sistem prikupljanja i deponovanja otpada. U Federaciji BiH važi Zakon o upravljanju otpadom koji jasno zabranjuje odlaganje otpada na nepropisne lokacije.

U Republici Srpskoj novčane kazne za bacanje otpada se kreću između 500 i 5.000 KM, ovisno o samoj prirodi prekršaja i o tome da li je prekršaj počinjen od strane fizičkog ili pravnog lica. U Federaciji BiH ove kazne su blaže, u rasponu od 100 do 2.000 KM.

Unatoč predviđenim kaznama, kažnjenih je jako malo. U Kantonu Sarajevo, koji je ujedno i najrazvijeniji dio Bosne i Hercegovine i jedan od najgušće naseljenih kantona, ne postoji komunalna policija. Formiranje komunalne policije do kraja 2025. godine, najavio je ministar komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo Mladen Pandurević. Kanton Sarajevo trenutno ima samo dva komunalna inspektora.

Komunalni redari grada Mostara su tokom cijele 2024. godine izdali 54 naloga u ukupnoj vrijednosti od 11.700 KM. Kako nam je rečeno, podaci za 2025. godinu se još uvijek ažuriraju.

Pored Mostara kontaktirali smo i nadležne institucije iz Bihaća, Bijeljine, Banjaluke, Istočnog Sarajeva, Trebinja, Jajca, te Općine Centar i Općine Novi Grad Sarajevo, ali tražene informacije nismo dobili.

„Zavisno od lokacije i vrste prekršaja, građani ilegalno odlaganje otpada mogu prijaviti opštinskoj, odnosno gradskoj komunalnoj inspekciji, Republičkoj ekološkoj inspekciji ili Federalnoj upravi za inspekcijske poslove. Uvijek podstičemo građane da prijave čine putem imejla, po mogućnosti sa fotografijama i preciznom lokacijom. U tom slučaju povratna informacija se malo duže čeka, ali slanjem imejla znamo datum i vrijeme slanja, pa ako institucije ne odgovore u predviđenom roku, možemo preduzeti sljedeće korake. Telefonske prijave su praktičnije za hitne slučajeve”, objašnjava nam Nikola Kurija, koordinator aktivističke grupe unutar nevladine organizacije Centar za životnu sredinu iz Banjaluke.

Nepostojeći sistem reciklaže

Zemlje koje su uvele sistem reciklaže su pokazale da ovakav poduhvat donosi društevnu korist u sferi javnog zdravlja, ekonomije, čistoće, ekološke svijesti itd.

„Prvi korak koji se pokazao kao efikasan jeste uvođenje tzv. depozitnog sistema za ambalažni otpad. To je sistem gdje, kad kupite proizvod, npr. plastičnu bocu, platite nešto više, ali vam se taj iznos vrati kada bocu vratite. Hrvatska je, recimo, to uvela još 2005. godine. Imaju ga Njemačka i mnoge zemlje, tamo su stope reciklaže ambalažnog otpada izuzetno visoke. Da smo imali depozitni sistem, plastični otpad bi preko noći nestao iz naše životne sredine”, ističe Anes Podić, jedan od članova nevladine organizacije „Eko akcija” iz Sarajeva.

S druge strane, Nikola Kurija govori kako je upravljanje otpadom nadležnost entiteta, kantona i lokalnih zajednica, što otežava uvođenje jedinstvenog sistema.

„Pravilnici su nejasno napisani, tako da institucije konstantno prebacuju odgovornost jedni na druge i to uzimaju kao izgovor za nedjelovanje. Reforme u oblasti zaštite životne sredine nisu prioritet političkih elita. O njima se priča tokom predizbornih kampanja, a onda ostanu u zaboravu tokom mandata. Reciklaža zahtijeva početna ulaganja i koordinaciju više nivoa vlasti, tako da se i finansije uzimaju kao još jedan izgovor”, objašnjava Kurija.

Kurija navodi nedostatak infrastrukture u većini opština i lošu implementaciju postojećih zakona kao dodatni problem. Kao i kod svakog društvenog pitanja, usred prebacivanja odgovornosti na kraju ispaštaju građani.

Konkretna i praktična akcija

Problemu zagađenja u modernim zemljama se pristupa iz različitih uglova, koji se svode na konkretnu akciju u praktičnom smislu. Svijest o ekološkim rizicima postala je tema sigurnosti i društvene pravde, a ne samo pitanje prirodnog balansa.

„Moderna, razvijena društva su progresivna upravo po stupnju svijesti koja se odnosi na prepoznavanje potencijalnih rizika visokog intenziteta, među kojima je, svakako i ekologija. Kroz tzv. ekspertske i apstraktne sisteme, zasnovane na visokom stupnju institucionalnog povjerenja, takva društva djeluju preventivno, čime ublažavaju posljedice različitih vrsta rizika”, objašnjava profesor sociologije sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Tomislav Tadić.

Ovo je priča većine zapadnih zemalja koje su već odavno načinile velike korake u izgradnji ekološke svijesti. Bosna i Hercegovina i dalje zaostaje za zapadnim zemljama čemu svjedoče zarasli parkovi, smeće pored kontejnera, rijeke pune otpada.

„U BiH, javne politike ne drže do mišljenja ekspertskih sistema (stručnjaka unutar jedne oblasti), pa se ‘svepamet’ političara plaća visokom cijenom u svim regijama društvene zbilje. Radi se o političkoj mudrosti, koja je, u svojoj biti, glupost – narcisoidna i pervertirana uobraženost da sa pozicijom političke moći dolazi i ‘sva pamet svijeta’. Dakle, ozbiljna društva i odgovorne javne politike, pitanja poput ekologije, koja su usko stručna i imaju svoje specifičnosti, prepuštaju ekspertima iz oblasti, inkorporirajući i provodeći njihove stavove o određenim problemima u raznim nivoima vlasti”, ističe Tadić.

Problem divljih deponija je usko povezan sa pasivnošću institucija, i u ovom momentu pitanje nije zašto imamo toliko smeća oko nas, nego šta ćemo učiniti da ga više nemamo? Na kraju, razloga za optimizam ipak ima. Dokaz za to su pojedinci koji su svijesni opasnosti i koji su do sada pokazali da su spremni da djeluju sa lokalnih nivoa.