Sarajevski proces 1983: Montirano suđenje bilo je ideološka priprema za rat

U ranim jutarnjim satima 23. marta 1983. godine, pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine uhapsili su grupu građana: Aliju Izetbegovića (pravnika u penziji), Omera Behmena (građevinskog inžinjera), Saliha Behmena (nastavnika), Rušida Prgudu (ekonomistu u penziji), Mustafu Spahića (imama u Vogošći), Meliku Salihbegović (književnicu). Time je započeo Sarajevski proces – najpoznatiji politički montirani proces u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Autor: Redakcija Časopisa Bosna

U narednim danima na desetine Bošnjaka je privođeno i saslušavano. Neki su nakon saslušanja dobili status svjedoka, a neki su zadržani u istražnom zatvoru i kasnije optuženi. Uz prvobitno uhapšene, na optuženičkoj klupi su se našli i Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Husein Živalj, Edhem i Đula Bičakčić, Džemaludin Latić i Derviš Đurđević.

Suđenje je počelo 18. jula 1983. godine. Država je kršila vlastite zakone tokom samog procesa, posebno istrage, samo da dođe do optužnice i presude koja će im odgovarati. A optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi “verbalnog delikta”.

Osnova za montiranje procesa nađena je u knjizi Islamska deklaracija Alije Izetbegovića; putu nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru s prijateljima, kolegama, komšijama… Optužnica je bila napisana na 105 strana. Sudski process okončan je 19. augusta.

Presuda je bila gotovo identična optužnici – svi optuženi su proglašeni krivim. Ukupno su osuđeni na 89,5 godina zatvora: Alija Izetbegović – 14 godina, Omer Behmen – 15, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić po 10, Edhem Bičakčić – 7, Džemaludin Latić – 6,5, Husein Živalj – 6, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević po 5, Đula Bičakčić – 6 mjeseci. Rešid Prguda preminuo je tokom suđenja.

Sarajevski proces se i danas tumači iz različitih uglova: jedni ga smatraju jasnim primjerom montiranog procesa u službi režima, drugi brane stav da je vođen prema tadašnjim zakonima. Međutim, dokazi ukazuju da se zakon morao kršiti kako bi proces dobio željeni ishod. Promjene svjedočenja, iskazi iznuđeni represijom, manipulacije u istražnom postupku – sve to upućuje na pravno nasilje.

Proces je bio politička odluka – ne pravna. Ni po tadašnjem strogom zakonu SFRJ nije bilo dovoljno osnova za ovakve kazne. Islamska deklaracija nije se odnosila na SFRJ, Iran je bio prijateljska nesvrstana država, a među optuženima su bili ljudi koji se međusobno nisu ni poznavali.

Sama optužba za „etničko čišćenje“ bila je bez presedana – prvi put se taj termin uveo u javni prostor bivše Jugoslavije, upravo u ovom procesu. Cilj je bio stvoriti alibi za buduće nacionalističke projekte i zločine. Memorandum SANU-a koji će uslijediti, tražio je upravo takvu vrstu „dokaza“.

Suđenje je bilo samo kulminacija šire represivne kampanje. Prije toga hapšeni su franjevci u Hercegovini zbog ukazanja Gospe u Međugorju, pravoslavni sveštenici na Sokocu zbog navodnih pjesama, a zatvori su bili puni kosovskih Albanaca. Potrebno je bilo proizvesti veliku unutrašnju prijetnju. Bošnjaci su, u tom trenutku, bili idealna meta.

Mediji su igrali ključnu ulogu u formiranju javnog mnijenja: Oslobođenje je pisalo o „neprijateljima države“, Politika ekspres o cilju stvaranja islamske republike, Start o „Deklaraciji mraka i mržnje“. Novinari poput Nagorke Idrizović, Slobodana Principa, Fuada Muhića, Zlatka Dizdarevića, Hamze Bakšića i Bahrudina Bijedića sudjelovali su u medijskom linču. U Oslobođenju je dan nakon presude izašao naslov: „Neprijateljima države 90 godina zatvora“.

Beogradski advokat Rajko Danilović, koji je u “Sarajevskom procesu” branio nekoliko optuženih: je ustvrdio: “’Sarajevski proces’ bio je ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji. Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima (Bošnjacima).” U knjizi Sarajevski proces 1983. Danilović, opisujući stanje u Sarajevu i BiH tokom istrage i suđenja, piše: “Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak) samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka).”

Pritisak su osjećale i porodice. Najteže je bilo djeci. Mustafa Behmen, sin Omerov, nestao je 1985. godine, sa samo 16 godina, dok mu je otac još bio u zatvoru. Nestao zauvijek.

Sarajevski proces bio je politički, a ne pravni čin. Bio je simbol straha tadašnjeg režima, dokaz nemoći jedne ideologije pred promjenama koje su dolazile. Taj proces nije bio samo obračun sa grupom muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca – bio je to pokušaj da se spriječi svaka ideja autonomne bošnjačke misli.

Deset godina kasnije, doći će vrijeme u kojem će se ti isti ljudi, preživjeli iz montiranog procesa, ponovo naći na braniku ideje o slobodi i jednakosti – ovaj put kao lideri u odbrani Bosne I Hercegovine od velikosrpske Agresije, etničkog čišćenja i genocida.

Izvor: Bosna.hr