Balkan – Mjesto gdje je prošlost vječita budućnost


Balkan – Mjesto gdje je prošlost vječita budućnost

„A zar ti nećeš kupiti suvenir onog tvog?“, upitao me ovih dana unuk na Baščaršiji i pokazao majice i suvenire s likom Josipa Broza Tita. Bio sam zatečen, spreman da burno reagujem ili da ga propitujem: „Zar nije i tvoj“ i ko zna šta sve još. Zakočio sam. Valjda i zato što je u moje godine stalo nekoliko njegovih života. Postrojio je, tako, čitave četiri generacije u kratkom, dvosmislenom pitanju. Natjerao me da propitujem ne svoj, nego njegove i stavove poratnih naraštaja koje su „izdriblane“ onim starijim ili kusim generacijama.

Možda sam u tom trenutku jedino razumio da ništa ne razumijem. I nastavio nekoliko narednih dana razmišljati glavom jednog mladog čovjeka što smo ga stavili, ni krivog ni dužnog, u vrtlog balkanskih i svjetskih nemilih događanja. Razmišljao sam o onoj ratnoj bh. koloni od milion i dvije stotine hiljada izbjeglica, među kojima i stotine hiljada djece i nejači. Većina potjerana uz nadu da će sve brzo stati, a oni se vratiti odakle su i pošli. U svoju Šantićevu, školu ili ulicu, u svoje obdanište ili rodni hercegovački kraj.

A dogodilo se sve suprotno.

Umjesto da se vraćaju, izbjeglička kolona mladih nastavila se i narednih poratnih decenija. I ne prestaje. Oni što su protjerani ratnih godina, roditelji pogotovo, razmišljaju kako opstati, zaraditi za nafaku ili iškolovati djecu. Mučila ih nostalgija i skrivena nada da će, možda, natrag. Kad su shvatili da od povratka nema ništa, prešli su na prodaju preostale im imovine i stanova. Najčešće budzašto, izmišljenim certifikatima i prosutim firmama. U otrežnjenju su razmišljali: „Postao sam nemoćni svjedok patnje svoje djece i roditelja, izgubio duševni mir, život me ponizio. U jeku života nasilno me isčupali i s pokidanim korijenjem sade me na neko novo mjesto i drugačije podneblje. Mogu li se primiti, jer nema nazad?“ odzvanjalo je u izbjegličkoj glavi.

Sudbina se i poslije mukotrpnog sticanja novog američkog ili evropskog državljanstva nastavila poigravati izbjeglicama i njihovim životima. Pucali su brakovi, i oni mješoviti i oni jednonacionalni. U stvari, rat je samo pokazao da nikad nisu ni postojali. A onda, po stare dane, kad poslije decenija bitisanja shvatiš da ti tamo negdje u nekakvom Missouriju jedna penzija neće biti dovoljna za komunalije i poreze, zaključuješ nove fiktivne brakove, one prave interesne, ili upisuješ koledž da sama možeš opstati, jer ti je i života i fikcije preko glave. Napokon dočekaš da možeš i sama ili s onim koga s ljubavlju odabereš, s onim što ti ga je sudbina mnogo prije odredila. Ej, živote!

Jedna od najuglednijih Mostarki, Vesna, uvijek će priskočiti kada treba pomoći, mladima pogotovo. I niko neće znati. Valjda je to njen najbolji povratak svom Mostaru i zavičaju. Svako radi ono što mu srce poručuje.

Neki će, kao moj drug Zdravko, u osmoj deceniji kupovati devedeset i šestu avionsku kartu od Malmöa do Mostara kako bi se nadahnuo Mostarom i Hercegovinom i onda, napunjenih baterija, vratio u Švedsku. „Jednostavno tamo mi je bolje, a u Mostaru puno ljepše“, priča Zdravko.

Mostarki iz Missourija životni je san da, bar jednom, sinovima i unucima pokaže Staru gimnaziju, očev grob na Bjelušinama, bakinu Zeleniku ili rascvjetale valjevske suncokrete.

Opet će neki što su se afirmisali u dalekom svijetu, kao doktorica Mahira, polovicu svog godišnjeg podariti Mostaru i besplatno liječiti bolesnike.

U Švedskoj, priča mi drug Sloba, prije par dana sahranili smo poznanika iz Teslića. Došlo nas četvero. Kažu, oni što ne znaju – snaš’o se.

I tako od mature do mature, sve nas je manje, i u Radobolji i u Mostaru. Hiljade je ovakvih, sličnih ili istovjetnih priča.

U međuvremenu, Mostar je osakaćen grad. Bez 50.000 prijeratnih građana, bez 2.532 poginula. Mladi su u njemu raspolućeni između stvarnosti i mladalačke ambicije, između nemanja i imanja, između Balkana i Zapada. Posustaju u borbi s vjetrenjačama, nisu kadri da provlače slona kroz iglene uši, pa se radije odlučuju za druge zemlje i drugačije društvene odnose. Smetaju mladi i školovani onima koji manje od njih znaju. Ne mogu takvi ni u institucije, ni u upravu grada. Mediokriteti prevlađuju. Zbog takvih, zbog budućnosti, odlaze.

Isto je i u cijeloj BiH. Ništa bolje ni u susjedstvu, u Hrvatskoj, a tek libanonske slike kod komšija u Srbiji. U Crnoj Gori ponovo revidiraju istoriju, Kosovo jeste, ali – kako vlastodršci u Srbiji kažu – nije država. Balkan ostaje Balkan.
A je li tamo negdje uopšte bolje? Čekamo da jave Trump i Putin s Aljaske.

Nekoliko dana poslije Baščaršije, ogorčen onim što nas je strefilo i odlaskom mladih, moj vršnjak žestoko sasu: „Jebo vas i Zelenski i Putin i Trump, i zapadnjaci što pričaju o ljudskim pravima, a zgaziše sve ljudsko i nevino dječije u Palestini. I niko ništa. A tek naše kavgadžije i nacionalisti od Dodika, Izetbegovića i Čovića, do Vučića i Plenkovića, pa maglovitog socijaldemokrate Nikšića ili preobučenog Konakovića. Mali mi je srednji prst da im odgovorim.“

Na Balkanu, gdje budućnost uvijek kasni, prošlost je tu za leđima i nikad se ne završava. U toj balkanskoj vjetrometini mladost je vječiti gubitnik. „Ako ne podržiš mladost, koga ćeš da podržiš“, pita najveći košarkaški umjetnik Željko Obradović.

Ja sam, ipak, na Baščaršiji kupio majicu s likom druga Tita. Unuk će, vjerovatno, u Premier ligu.